Legenda o Orionu

Orion

Jednom davno, prije mnogo ljeta, u malome selu okruženom močvarama i gustim šumama hrasta, živio je jedan mladić. Siromah. Nije učio škole. Dolazio je iz marljive obitelji zanatskoga roda. Njegov otac vodio je mjesnu radionicu, kao i njegov prije njega, kao i njegov prije njega i tako unazad do kada pogled seže. Bila je to ugledna radionica. Proizvodili su cijenjenu i poznatu keramiku te vrsne lonce i zdjele u svome mjestu. Njihov glas bio je nadaleko poznat među stanovnicima malenoga mjesta te se to brzo širilo i okolnim mjestima. Mladić je vrijedno učio tajne zanata i vještine, a radionica je cvala zbog svoje tajne obrade fine crne i oker keramike. Mladićeva izobrazba bližila se kraju i otac mu je prenio sve tajne njegovih predaka u izrađivanju finih posuda.

Vijest o predivnim posudama širila se brežuljkastim naseljima. Jedan trgovac, koji je boravio u naselju mladića, kupio je od njega maleni pehar crne boje i ponio ga sa sobom na svoje putovanje. Došao je u gradić koji je vladao svim brežuljkastim naseljima. Tu je živio kralj koji je upravljao svim manjim naseljima. Očaran ljepotom pehara kojeg mu je trgovac pokazao uz svoje priče o okolnim mjestima, poželi kralj posjetiti čovjeka i radionicu koja izrađuje tako fino posuđe, ne bi li si osigurao lijepu zalihu različitih posuda, vrčeva i pehara za svoj dvor i dvorjane.

Jednog jesenskoga dana uputio se kralj sa svojim slugama i dvorjanima prema malenom naselju na brežuljku. Sa sobom je vodio i svoju najvjerniju pratilju i prijateljicu, svoju kći jedinicu.

U naselju na brežuljku nastao je tajac. Svi su stanovnici odmah prepoznali povorku. U tišini su šaptali, a potom klicali vrhovniku. Pratili su povorku do središnjeg djela naselja, obližnjega trga. Siroti mladić upravo je izgubio oca. Jedini spas u tuzi nalazio je u svojem zanatu i radu koji je naučio od voljene krvi. Začuvši buku i topot nogu, ostavi svježe pečenu posudu na radnu plohu i tako uprljan izađe van svoje radione. Ugleda povorku kako se kreće u njegovom smjeru. Prepoznao je stijeg svojega vladara koji je s podanicima stao pred njega. Poklonio mu se i pozdravio, ali je ostao šuteći, očaran ljepotom njegove pratilje. Nije mogao skinuti pogled s predivne crnokose djevojke.

Kralj je zatražio od mladića da pogleda njegovu radionicu i najnovije proizvode. Dugo su razgovarali i pregovarali. Kralj je zatražio veliki broj posuda, vrčeva, zdjela, tanjura i razne druge keramike koju mladić tako vješto proizvodi i bogato ukrašava predivnim simbolima njihove kulture. Kralj mu je obećao da će ga, ako on ispuni svoj zadatak, obasuti svim bogatstvima ovoga svijeta. Mladić se nasmiješio i zahvalio kralju. Bio je presretan na ponudi, ali mu je uz naklon izrazio samo jednu želju. Rekao mu je: „Kralju, hvala Vam na ovome daru, ali ne mogu ga primiti. Za uzvrat i u zamjenu za Vaš rad, želim samo jedno, razgovor s Vašom predivnom kćeri koja sjedi na obližnjem trgu…“

Kralj je začuđeno gledao, a onda se nasmiješio i dozvolio mladiću da iziđe van iz radionice u njegovu pratnju, pružajući ruku prema vratima. Mladić je ustao, duboko udahnuo i pošao za kraljem. Stao je pred svu ljepotu ovoga svijeta. Pogledao je crnokosu djevojku i pružio joj sve što joj kao siromah može pružiti. Otvorio je svoje dlanove i pokazao prema grudima. Rekao je kako su ga bogovi obdarili znanjem i srećom da stvara ljepotu, ali ovakvu ljepotu nikada u životu nije vidio. Poželio ju je za sebe i pružio joj svoje srce. Djevojka se nasmiješila i približila mladiću. Prošaptala mu je na uho te ga poljubila u obraz: „Ova ljepota poći će s tobom ako mi skineš sve zvijezde ovoga crnoga neba“. Pogledala ga je i otišla s kraljem i povorkom.

Mladić prvo sretan, a onda začuđen, otišao je u radionicu. Razmišljao je dugo o tim riječima. Naporno je radio i proizvodio brojne predmete za kralja. Pokušavao je odgonetnuti djevojčinu tajnu. Svake večeri promatrao je nebeski svod. Brojao je zvijezde i crtao zviježđa svojih bogova. Ponavljao si je priče svojih otaca, a jedne večeri, prolazeći kraj obližnjeg hrama, ugledao je zviježđe Oriona kako lovi djevice u lokvi vode. Odmah se dosjetio i sretan otrčao prema radionici. Uzeo je najfiniji komad gline crnice i izašao van pod nebeski svod. Bilježio je danima, mjesecima i godinama što se događa na njemu. Bilježio je priče i događaje, bogove i božice….

Napokon se bližio i dan isporuke kraljeve pošiljke. Djevojčina zagonetka napokon je bila riješena. Mladić je odgovor pažljivo spremio u finu kožnu tkaninu i uputio se prema dvoru kralja s kolicima punim najfinijih keramičkih proizvoda.

Došavši na dvor, poklonio se kralju i pokazao mu što je za nj pripravio. Kralj je bio oduševljen i zahvalio se mladome majstoru. Pohvalio ga je i rekao kako je još uvijek iznenađen što je tražio samo mali razgovor s njegovom kćeri za sav ovaj trud. Na to će djevojka, princeza: „A odgovor na moju želju?“

Mladić je, ponosan i presretan što joj je uspio udovoljiti, ustao s koljena i okrenuo se prema kolicima s jedinim komadom koji je ostao na njima, umotan u kožnu tkaninu. Nježno ga je podigao i prišao djevojci. Kleknuo je i ispružio dar visoko: „Za tvoje srce, darujem ti sve zvijezde ovoga neba“. Maknuo je tkaninu za predivne posude. Sav je dvor ostao zadivljen. Djevojka je samo promatrala i divila se. Bila je to predivna crno uglančana keramička posuda, ukrašena bogatim simbolima zviježđa u sva četiri godišnja doba po pravilnim načinima, kako se ona izmjenjuju pod nebeskim svodom. Sva zviježđa i uresi bili su ukrašeni i ispunjeni predivnom zlatno-žutom bojom koja se presijavala kao sunce. Djevojka je ustala sa svoga prijestolja. Pružila je ruku prema mladiću, nježno mu podigla bradu i poljubila ga, uzevši u ruke sve zvijezde koje je on skinuo za nju.

Silvio Matušinskij